U barakama nikšićkog naselja Gračanca žive brojne porodice teškog materijalnog stanja, od kojih svaka ponaosob ima tešku životnu priču. Među njima je i četvoročlana porodica Martinović koja je spas od podstanarskog života prije nešto više od dvije godine pronašla u tom naselju. Manji jednosoban stan obezbijedila im je Opština Nikšić, lokalno Udruženje penzionera i Centar za socijalni rad. To je Martinoviće nakon dugo godina života pod tuđim krovom.
– Ni supruga ni ja nijesmo imali priliku da dobijemo zaposlenje. Radili smo fizički gdje god bi nam se pružila prilika, a onda mi je zdravlje popustilo, pa ni to više nijesam mogao. Trebalo je dvoje djece hraniti, za nas nikada i nije bilo važno da li će biti hljeba, ali smo morali i stan plaćati. Dovedeni smo bili do toga da smo prinuđeni tražiti pomoć od Centra za socijalni rad, ispričao je glava porodice Vukota Martinović (46).
Ništa od pokućstva nijesu imali, pa su im u pomoć pritekli dobri ljudi. Martinovići su se kako-tako skućili. Materijalno obezbjeđenje porodice od oko 150 eura, iako više ne plaćaju kiriju, međutim, nije im dovoljno ni za osnovne potrebe. Martinović ističe da kako djeca rastu, tako im treba više, a ono što im ponajviše fali su osnovne životne namirnice.
– Hrane uvijek fali, pa sam poslednjih mjeseci, nažalost, čest posjetilac nikšićkog Crvenog krsta. Više sam im dosadio, a daju mi kad god nešto imaju. Djeca rastu, skromni su, znaju koliko možemo, pa i ne traže, ali počesto vidim da su gladni, što mi teško pada, a ne mogu da im pružim više, kazao je Martinović.
Najstariji njihov sin ima 17, a mlađi 14 godina i roditelji im garderobu obezbjeđuju od prijatelja, Crvenog krsta i ljudi koji su upoznati sa njihovom materijalnom situacijom. Mlađem knjige za školu obezbjeđuje Centar za socijalni rad, a za starijeg se snalaze.
– Sve drugo što nedostaje i ne marim toliko, ali je hrana važna. Obilazim okolne podavnice gdje me poznaju pa se zadužim, i kad primimo socijalno platimo od onoga koliko nam ostane kada izmirimo komunalije i sve tako ukrug, ogorčen je on.
Supruga Božana ima 35 godina i trudi se da od onoga što imaju u kuhinji djeci napravi obrok. Saživjela se, kaže, sa nemaštinom, ali uz nju teško joj pada i to što od pokućstva dosta toga nedostaje.
-Svekar je od penzije kada smo uselili u ovaj stan kupio šporet na drva i zamrzivač. Nemamo frižider pa i ono malo hrane što imamo i što od drugih dobijemo teško je sačuvati. I sve da imamo namirnica dovoljno nemam ih gdje nego se trudim da se ne pokvari da to spremim što prije, rekla je Martinovićeva.
Ponadala se kada su im dodijelili stan da će makar imati iole pristojan život, obradovala se vodi u kući, kupatilu, ali još uvijek garederobu pere na ruke jer nemaju mašinu za veš.
– Mašina je za nas u postojećim okolnostima suviše daleko. Nemamo novca da to kupimo, pa se ja i dalje mučim. Ali čini mi se kada na dan imamo hljeba samo za djecu, ništa me drugo više i ne brine, kazala je ona.
Martinovići već sada brinu kako djecu opremiti za školu i nabaviti drva za ogrev. Kako su nemoćni da pomognu sebi i djeci, tako mole druge koji su u prilici da im pomognu, a dobrodošla im je svaka vrsta pomoći, prvenstveno u hrani. Sa njihovom situacijom upoznati su u nikšićkom Crvenom krstu preko kojeg se donacije u hrani, garderobi i pokućstvu mogu dostaviti za Martinoviće.B.B.

Hrane uvijek fali, pa sam poslednjih mjeseci, nažalost, čest posjetilac nikšićkog Crvenog krsta. Više sam im dosadio, a daju mi kad god nešto imaju. Djeca rastu, skromni su, znaju koliko možemo, pa i ne traže